Piše: Melika Pašalić, profesorica bosanskog jezika i književnosti, JU Ekonomska škola Brčko

            Ćamil Sijarić u priči Hasan, sin Huseinov kaže o pripovjedaču Hasanu: ,,Ono što bi u njegovoj
 priči, moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina,
 i vi nikad niste ni ovamo... ni onamo...''
 Opsjednut njegovim pričanjem pita se: ,, ...trebaju li mi njegove priče i šta imam od njih, ako išta imam?
Znao sam da bi mi on odgovorio da nemam ništa drugo, do da ih i sam nekome ispričam, da je na ovome 
svijetu najvažnije da imamo jedan drugom nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo što živi 
nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali...''  
Sijarić ne bi imao razloga za kajanje. On je pričao...
     I o njemu su pisali i pričali da je ,,čitavog svog dugog i plodnog života ostao đak, pričalica, dokoličar,
 putnik i zanesenjak, sa onom neizmjernom, stvaralački produktivnom naivnošću koja umije sjećanjem i
 legendom – pjesmom, dakle – da dozove prvotne slike i oblike svijeta.“ ( R.P. Nogo, Recenzija Lirike 
 Ć. Sijarića); da je ,,njegova lirika starinska poezija pisana na starinski način'' (M. Maksimović, Recenzija
 Lirike Ć. Sijarića) i da: ,,Pripovetke Ćamila Sijarića spadaju u red najboljih ostvarenja te vrste u posleratnim
 jugoslovenskim književnostima.“ (Pripovetke Ćamila Sijarića, dr. Radovan Vučković, 1981) 
      Miljenko Jergović je o njegovom tragičnom kraju  napisao: ,,Smrt ga je sustigla 6. prosinca 1989., u vidu
 jurećega automobila, dok je prelazio Ulicu Đure Đakovića, blizu Centralnog komiteta. Da je, ne daj Bože, 
duže poživio, svega bi se nagledao i ništa dobro ne bi vidio. Sve što se događalo nakon tog Ćamilovog 
 decembra, bilo je daleko ispod razine njegove proze...Ćamil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova naša,
 historije koja se dogodila i prošla, a koju je on spašavao vještinom čuđenja. Vjerovao je da samo čuđenje
 spašava njegov svijet...'' ( M. Jergović, Dani, 2000)

    Ključne riječi: Ćamil Sijarić, pripovjedač, istina i izmišljeno,zanesenjak, stvaralački produktivna naivnost,
legenda , pjesma, pripovijetke, pisac povijesti, vještina čuđenja 

              SIJARIĆ NEKAD I SAD      
     U vrijeme ,,CYBER I FACEBOOK '' generacije kad je čitanje postalo luksuz koji si među mladim ljudima
 samo rijetki  priušte, priče o nekakvom hrtu (većina učenika nije čula da je to vrsta psa), o nekakvoj kozi koja 
je zapela negdje gore među stijenama, a da kozu nikad vidjeli nisu, o Džimširu Tuhovcu i njegovom traženju 
vode i kopanju bunara po suhom Melajskom polju da bi spasio žedne karavane (a da ne znaju šta je karavana),
postavlja se pitanje kako približiti ovog pisca, nepravedno zapostavljenog, mladoj generaciji i predočiti im 
magiju i umijeće pripovijedanja koje samo rijetki imaju kao nešto urođeno, a Sijarić je sigurno jedan od njih. 

 1

 Za one kojim čitalačka radoznalost nije jača strana, poznavanje književnog stvaranja ovog pisca svodilo
 se na par priča o čudnim likovima čudnih i, za nas, neobičnih imena i krajevima sa čudnim običajima i još
 čudnijim nazivima.
 Pišući o djelu Miljenka Jergovića ,prije nekoliko godina, pronašla sam jednu njegovu kolumnu sa posebno
istaknutim naslovom ,,ĆAMIL“ u kojoj on opisuje kako su osamdesetih godina 19.vijeka sarajevski gimnazijalci
doživljavali ovog pisca:
 ,,Mrzili smo seljake,smijali smo se njihovim naglascima...U svakom slučaju bilo je krajnje nepreporučljivo u
 Sarajevu ili društvu Sarajlija biti seljak... A onda bi u školi za lektiru dobili neku seljačku knjigu...Eto ,recimo,
priče od Ćamila Sijarića. ..Bila je, recimo ,neka rečenica  u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u
 međeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i
 međedu .“ 
     Sve ono što su tada ismijavali sarajevski gimnazijalci kao glupost, tek kada je u modu ušlo čitanje
  latinoameričke  književnosti, Sto godina samoće, Markes i ,,neki čudni pisci koji su pisali o seoskim ludama
  ...postalo je drugačije u novom svjetlu. Tek tada, nakon novog iščitavanja Sijarić je :,,Postao i ostao pisac sa iste
  stalaže kao Gabrijel Garsija Markes.Ćamil je prvi Gaucho bosanske književnosti, vitez sandžačkih pampasa i
  eglen – efendija iz predgrađa Buenos Airesa.“ ( M. Jergović, Ćamil, Dani,2000.g.)
        A gdje je Sijarić danas?
  U jednoj svojoj pjesmi i sam kaže:
                        GDJE SAM TO JA?
                        TO JEST:
                         GDJE TO TRAJEM...?
                        TO ŠTO ME SUNCE OBASJAVA SJAJEM-
                        I MENE , I DRVO , I KAM
                        JOŠ NIŠTA NIJE ;
                       MOŽE BITI  DA ME SUNCE GRIJE
                        NA NEKOM DRUGOM SVIJETU
                        ZA KOJI NE ZNAM.
                                                                                      ( Lirika, Ć. Sijarić, BIGZ ,1988)
   Široj čitalačkoj publici malo je poznato, da je svoj književni rad Sijarić počeo pisanjem pjesama
objavljujući ih  u književnim časopisima Mlada kultura , časopisu studenata beogradskog univerziteta, kao i u
 sarajevskim časopisima Gajret i Pregled.
        Nakon toga piše i objavljuje pripovijetke u zbirkama: Ram-Bulja (1953); Zelen prsten na vodi (1956); Naša
 snaha i mi momci  (1962); Sablja (1969); Na putu putnici (1970); Kad djevojka spava, to je kao da mirišu
 jabuke (1973); Francuski pamuk(1980); Priče kod vode (1982); Rimski prsten (1985); Drvo kraj Akova
 (1990- posthumno)

 Napisao je romane: Bihorci, Konak, Mojkovačka bitka , Kuću kućom čine lastavice, Carska vojska i Raška zemlja
 Rascija. 
     Osim navedenog napisao je i veći broj reportaža i putopisne proze objavljenih u zbirkama  Zapisi o gradovima,
 Putopisi  i  Herceg-Bosno i tvoji gradovi. 
 U svom obimnom književnom djelu obuhvatio je široku lepezu tema, motiva i formi, sa,
ponekad neujednačenom snagom izraza, ali uvijek sa zadivljujućim smislom za pričanje .

Pisac je koji nas svojim bezvremenskim ili bolje reći svevremenskim pričama zasnovanim na mitovima, legendama,
upoznaje sa običnim ljudskim sudbinama, nevjerovatnim životnim situacijama, obratima,  patnjama, govoreći o
 stalnoj čovjekovoj borbi sa samim sobom, o odnosu muškarca i žene, o čovjeku i prirodi iz koje je iznikao
  i za koju je iskonski vezan; pisac je koji nas svojim romanima zasnovanim na istorijskoj osnovi upoznaje
 sa tragičnim, a ponekad i komičnim pričama balkanskog čovjeka, raspolućenog između Istoka i Zapada; između
 vjere i nevjere, između Turaka i Austrijanaca i mnogih drugih repera udarenih davno na granicama ovih prostora.
Nema isključivosti u njegovom pričanju, nema pobjednika i pobijeđenih, nego se sve prepliće, miješa,živi i 
putuje putevima davno određenim nekim prstom sudbine.
 Pisac je čije smo putopise rijetko spominjali, a koji predstavljaju pravo bogatstvo i riznicu opisa starih
bosanskih gradova za koje smo, nažalost, zaboravili i da postoje. Pišući o njima Sijarić oživi u nama neki daleki
 život i neke daleke srednjovjekovne gradove kao što su Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Srebrenica, Počitelj i mnogi
 drugi.            

 SIJARIĆ I PISANJE
   Sam Sijarić je govoreći o svom pisanju rekao da pisac ima ulogu ,,bogočovjeka“ koji stvara jedan
novi svijet, likove kojim udahnjuje dušu,vodi ih različitim putevima, stavljajući im u  usta riječi koje je sam 
 smislio a sve sa ciljem da se živi jedan drugi život, život priče.
         U priči ,,Hasan, sin Huseinov'' Sijarić govori o toj čaroliji pričanja, o sposobnosti pripovjedača da
 slušaoca ili čitaoca omađija i prenese ga u neki imaginarni svijet koji mu se uvuče pod kožu i često ne zna koji
 je život ili svijet pravi.        
   ,,A Hasan, sin Huseinov, dok se večera pripremala, pričao priče...Pričao im je toliko čudne priče,i toliko lijepim
glasom da su svi ljudi umuknuli . Nisu disali. Nisu više znali ni gdje su. Bili su tamo gdje ih je odveo Hasan
 svojom pričom...Bili su u sasvim drugom vremenu, u davnom vremenu; ovo svoje su zaboravili, i sebe su
 zaboravili... Nije važno je li ono što se priča istina- da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i
 slušajući dva puta živi .“  ( Hasan, sin Huseinov;  Zbirka Naša snaha i mi momci, Sarajevo,1981.)
      Iz tih davnih vremena, a po motivima iz narodnih priča, legendi, mitova, stvarao je Sijarić neke nove, svoje 
priče . Isprepliću se u njima  različiti uticaji, od kojih se Sijarić ne ograđuje. On kaže da su mu uzor bili poznati
ruski pisci,da je za svakog pisca važno da uči od drugih, kao i da svakom mladom,talentovanom čovjeku treba
puhnuti vjetar u krila, a ne ,,ugasiti plamen „ koji se poput svijeće lako ugasi. ( Dokumentarna TV emisija,1989)

Slavko Leovac, poznati književni kritičar, u predgovoru Sijarićevom romanu Bihorci secirajući njegovo prozno 
djelo konstantno provlači različite uticaje pod kojim je Sijarić pisao ,ostavljajući malo prostora onom nečem
originalnom  i prepoznatljivo ,,sijarićevskom''. Ima tu, kako on kaže, i Gorkog i Tolstoja, i Bunjina i Andrića, i         
Stankovića i Crnjanskog...
   Ali i ,,Rimljani su umjeli da se vješto ugledaju na Helene, ali su, između redova, pa i u cijelom tekstu,
 naglasak, ton, dah znali da nametnu...''
     Znao je to i Sijarić.
 
 EKSPRESIVNOST SIJARIĆEVOG PISANJA

  Taj specifičan ton, snaga i ekspresivnost njegovog zapažanja i izraza prisutni su u većini priča.
U priči  Doći će Cigani, poput Markesa uvodi elemente magijskog realizma, predskazanja, snova, erotskog zanosa. 

      ,,Ležala je na leđima,široko razbačenih ruku i  nogu na žutoj,od mjesečine kao zlatnoj slami. Činilo nam se
 da je mjesečina,od svih nas u slami, na nju najviše navaljivala; gotovo se nije moglo  ni znati šta je tu na slami
 mjesečina  a šta tijelo Hurtulovice.Nije bila gola, a nama se činilo da je sasvim gola, i zbog toga stala da nas
 hvata neka naša muška muka – ne od nje, nego od mjesečine po njoj goloj.“(Doći će Cigani, str.81; Naša snaha...)
     Malo je pisaca koji su prirodu tako snažno oživjeli, onomatopejskim riječima probudili, sinestezijski 
isprepleli  kao što je to uradio Ćamil Sijarić. Miriše i šušti orahovo lišće, orahovina opija, mjesečina 
navaljuje, zvijezde kaplju pravo na zjenice,gledaju iz konjskih griva, vjetar se poigrava dok na gumnu za 
vrijeme vršidbe žita u slami spavaju muškarci i žene, radnici,opijeni prirodom i razapeti unutrašnjim 
porivima i čežnjom za nečim što im je tako blizu, a opet zabranjeno i daleko.
   ,,Ni u jednom selu ne miriše toliko orahovo lišće koliko u našoj Grki; mi koji smo iz Grke možemo reći da nas
 u jesen opije miris orahovine – i možemo reći da u jesen ni u jednom selu nijesu zvijezde toliko svijetle kao
 u našem: kad vršemo žito i noću spavamo na slami kraj gumna sve rukama navlačimo orahovo lišće na oči da ih
 sakrijemo od zvijezda, jer nam kaplju pravo na zjenice i ne daju nam da zaspimo. Ako glavom zaronimo u slamu,
 one nas gledaju iz slame, ako se okrenemo tamo ledini i na njoj konjima, one nas gledaju iz konjskih griva, ako
se okrenemo na onu stranu gdje je na slami do nas muškaraca ležala žena Hurtulova, one nas gledaju iz žene
 Hurtulove; tamo smo se, ka Hurtulovici, najviše i okretali .“  ( Doći će Cigani, str 81. Naša snaha...)
       Hurtulovica, iz već spomenute priče Doći će Cigani, na svojim nogama išaranim ko zna kakvim slamčicama,
pomalo naivno privlači mušku pažnju, poigrava se njihovim strpljenjem i proriče nešto što se na zaprepaštenje 
svih i ostvaruje. 
       ,,Kroz tu propuklu mjesečinu žena Hurtulova digla je- odozdo iz slame, svoju golu nogu i držala je uspravno,
kao što uspravno stoji stožer u gumnu. Rekla je – a mi nijesmo razumjeli šta to znači: da su se na njenoj nozi,
 sve od koljena pa do stopala,upisali Cigani; neka dođemo i vidimo. Digla je zatim iz slame i drugu nogu...
  Pitali smo ženu Hurtulovu: -Jesi li još kuda ispisana, sem to po nogama? – i ako jeste htjeli smo cijelu da je
 vidimo, i pročitamo kako umijemo. ( a bili su nepismeni, o.a.)

 Odgovorila nam je da Cigani pišu samo po nogama,i sve što ima na njoj napisano to je dolje ispod koljena,
 gore iznad koljena neka ruke ne pružamo ...
-Ne dam gore; nijesam knjiga da me vi noćas ovdje na slami otvarate i zatvarate.Ostavite vi te moje noge kad 
ne umijete da čitate; kad ne umijete, ja ću vam kazati šta na njima piše – doći će Cigani !'' ( str.82, zbirka priča
 Naša snaha...) 

           KOLEKTIVNA , PLEMENSKA KOMPONENTA U SIJARIĆEVOM DJELU
     Jedna od prepoznatljivih karakteristika Sijarićevog jezičkog izraza u većini priča je pisanje u prvom licu 
množine. Pisac na taj način participira u svemu što se dešava i uvodeći na mjesto pripovjedača  KOLEKTIV,
PLEME, što je opet jedna od bitnih odrednica sandžačkog kraja  od kojeg se pisac rijetko kad odvaja. U tom
 KOLEKTIVITETU i jeste snaga  i autentičnost specifične sredine, posebnih geografsko-klimatskih
pojava i ljudi koji su gromade, opaljeni suncem i vjetrovima, obdareni prirodnom inteligencijom i bistrinom.
    Skrivajući se  iza zamjenica MI, NAS, NAŠA pisac sebi daje slobodu da može da se, identifikujući se sa
 grupom, igra sa likovima koji su drugačiji, koji se ne uklapaju u pleme, a ono m , to pleme, želi pomoći,
 najčešće mu nehotice odmažući, dovodeći ga u tragikomične  situacije, i na kraju gurajući u propast.
        U priči Kako smo ženili Šerifa, Šerif postaje žrtva nagovaranja da se oženi, udvarajući se djevojkama po
 tuđim selima, u pozajmljenom odijelu kupljenom od Cigana, bez vlastitog identiteta, jadan i nikakav, dobijajući
 svaki put teške batine, od kojih na kraju umire ,, oženivši“ se crnom zemljom.
         ,,Naš Šerife, naš jadane, htjeli smo da s nevjestom spavaš, a nosimo te da pod crnom zemljom spavaš!
  Mrtvom se čovjeku ne može dokazati, a mi smo htjeli baš sad - dok ga nosimo, da svakom na svijetu – mrtvom
 i živom, kažemo da smo učinili sve što smo mogli da se Šerif oženi.
     Obukli smo ga u odijelo od čohe, i u tome odijelu - kakvo niko od nas ne nosi, slali ga u sela djevojkama.
I lijepo smo ga učili: neka prođe uz selo i niz selo desetak puta- nek ne žali odijelo ni na kiši ni na suncu jer
 njegovo i nije, nek ne žali vrijeme jer i onako kod kuće nema posla...A što su ga tamo – zbog njegovog šetanja
 gore- dolje po tuđem selu i gledanja u prozore seljaci gonili i bili  mi mu nijesmo krivi...Hrabrili smo ga da
 izdrži: - A dotle, Šerife, nek ti nije krivo kad te izbiju; ne biju te zbog toga što hoćeš da im ukradeš brava
 iz tora – što nije lijepo, nego djevojku iz kuće, što je lijepo, a uboj po tijelu zbog djevojke nešto je što samo
 momcima pripada, kao Šerife, rana na prsima junaka! '' ( Kako smo ženili Šerifa, str.72; zbirka Naša snaha...)
      U priči Naša snaha i mi  momci, dovedena snaha je naša, ona je poput lutke kojom su svi zaluđeni, ona je
 nešto što pripada svima, koju, na simboličkom planu svi obožavaju, brinu za nju, ,,foknerovski,, se poigravajući
 s njom  dozivanjem kroz vlati žita. Većina Sijarićevih priča počinje s, moglo bi se reći, pitomim opisima ljudi,
 situacija i pojava, da bi se odjednom, neočekivano i pomalo bizarno, s dramskom napetošću sve stubokom
preokrenulo i čak, iz, ponekad komičnih situacija, odjednom se preobratilo u tragediju i smrt.
     Eros, tanatos, humor – komponente su koje čine osnovu Sijarićevog pripovijedanja. Ponekad se ima osjećaj 
kao da se u silovitosti pričanja utrkuju za dominacijom. Na početku navedene priče snaha je predmet želje, ona je

 igra, ona je sve, ali sve se mijenja kad poklekne i ode s drugim dok je muž u vojsci, da bi se na kraju, ponižena 

 i po zakonima patrijarhalne sredine vraćena  mužu, objesila.
 ,,Mi smo u našem selu imali divnu snahu...Bila je srednjeg rasta, a nama se baš to dopadalo što je srednjeg rasta...
Bila je udata za jednog našeg komšiju, kojeg smo mirne duše mogli da otpišemo iz našeg sela, i kojeg je i naša 
snaha mogla da otpiše isto tako kao i mi...Kad bi obukla svoju crvenu haljinu i stala da šeta više kuće po brijegu,
koji se vidio sa svakog kraja našeg sela, mi smo onda znali da joj je srce mirno – i bili smo i sami tada mirni. A
 kad bismo joj se ponekad javili kroz vlati žita, i ona nam otud s brijega odgovorila isto tako kroz vlati žita, nas bi
 tada spopala želja da joj se neprestano javljamo, a i nju bi tamo spopala želja da nam neprestano odgovara – i mi
 bismo se tada cijelo veče dozivali kroz žito, mi odovud, ona, otud, i bilo nam je svima ugodno, i nama i njoj.“
 ( Naša snaha...str.168)
     Osjećaj ,,ugode“ i spokoja biva poništen surovom realnošću, neumitnom kaznom i neminovno tragičnim
 završetkom kao u antičkoj tragediji :
  ,,A sutradan smo kad smo došli u kuću koju smo okrečili da našoj snahi bude prijatno, zatekli u njoj čudo;
 zatekli smo snahu obješenu ...
      Mi smo zatim htjeli da se popnemo gore na tavan i da joj sa grla odvežemo konopac i spustimo je dolje na 
ruke, ali nam  njen brat nije dopustio, nego je presjekao konopac i ona je pala dolje – pala je grozno pred naše
noge, a brat je njen tako i htio da ona padne odozgo s konopca.“  (  Naša snaha, str. 174)
         
                SANDŽAČKI MOTIVI         
  Ako pratimo Sijarićev rad od prve zbirke priča Ram Bulja možemo, osim  pripovjedačkog sazrijevanja 
zapaziti i promjene u izboru tema i motiva, njihovu raznovrsnost koja je u početku isključivo vezana za 
Sandžak i prošlost, za likove visokih moralnih načela, tvrdoglave i neumoljive i kad ljube, i kad mrze(Ram
 Bulja), osjećajne divove (Gdje su ona prava vrata ), požrtvovane majke, vučice, koje će zbog morala i časti
 žrtvovati i vlastitu djecu (Đurđa), borce koji su prošli sve bitke i vraćajući se kući gube život, mireći se sa
 sudbinom koja im je to odredila jer postaju predmet krvne osvete ( Kamber Kuka).
           U svakoj od priča kao u ogledalu bljesne nešto prepoznatljivo jer sugestivnošću svog pripovijedanja, kao
 čarolijom Sijarić u nama samim probudi nešto potisnuto i neizrečeno.
         Tako u priči Sablja kaže:,,... jer se svi mi u pričama nalazimo, u njima je po dio našeg dijela, po dio naše
 sudbine, pa je  - zbog toga, dobro slušati svačiju priču radi sebe. ''   
            Osim već spomenutih, sandžačkih motiva, u njegovom proznom djelu ističu se motivi lirski obojenih
 priča iz perioda turske vlasti,  među kojim se posebno izdvajaju  Kad morija Sarajevo smori,Top za Fejzagu,
 Stajanje starca pod prozorom i roman Raška zemlja Rascija .
       Dirljiva priča Kad morija Sarajevo smori, sadržajno smještena u vrijeme austrijsko- turskih ratova i kuge
 o kojoj je pisao i Mula Mustafa Bašeskija, govori o pošasti koja je zadesila ne samo Sarajevo nego i cijelu Evropu.
Priča počinje pjesmom koju su preživjeli ispjevali i tako sačuvali od zaborava jedan dio prošlosti:     

          Kad morija Sarajevo smori,
          Te pomori i staro i mlado...
         Od kuća se zatvoriše vrata,
         Uz pragove pođe mahovina,
         Strehe plaču a imaju za kim,
         Kugo pusta , da te bog ubije!“
                                                          ( Kad morija Sarajevo smori, str.102, Zbirka priča Naša snaha...)

                                                                         
      MOTIVI  TRAGIČNIH, IZGUBLJENIH LIČNOSTI
    Motivi rascijepljenih, podvojenih ličnosti koji se ne snalaze u vremenu u kojem žive i koji su razapeti nekim
 tajnim unutrašnjim i vanjskim silama, sujevjerjem i neznanjem osuđeni su na tragičan kraj. To su ljudi obuzeti
 svojim snovima u koje jedino vjeruju i na kraju, ostvarivši ih, ostaju bez smisla života, sami i izgubljeni. Takvi
 su Džimšir Tuhovac u priči Bunar, koji sanja vodu i u njoj cvijet bijel, a zaboravlja na stvarni život, žrtvujući
 ga radi ostvarenja sna. Ništa manje nije tragičan lik strica u priči Miris lišća orahova koji, shvativši da je kupio
 kuću u čijoj neposrednoj blizini je orah, čije ga lišće, njegov miris i šuštanje stalno podsjećaju da blizina oraha
po narodnom vjerovanju donosi smrt, postaju opsesija od koje stric, nekada glavni stub porodice,
postaje samo uplašena sjena koja lagano kopni i poprijeko umire dopustivši da ga sujevjerje proguta.
          O sugestivnosti ove priče govori primjer jednog učenika koji je takođe kod kuće imao orah u blizini temelja
 i ispričavši ocu o priči koju je pročitao, na sljedeći čas  došao ozaren i skoro pobjednički izjavio: -Moj babo je
 srušio onaj naš orah !
          Ranije sam napomenula da su humor, komično i tiha piščeva ironija prisutni u pričama koje govore o 
ljudskom neznanju, ludosti i primitivizmu. Jer kako bi drugačije mogli objasniti postupke ljudi u priči Kamen koji svog sumještanina Bahta, da bi ga izliječili, zatrpavaju vrućim kamenjem, zidajući na njemu zid, a ubijeđeni da mu čine dobro, dok ga živog ne zatrpaju i umore.  Takve su i priče Rođak, Talak, Skakač, a sličnih motiva ima i u romanima Bihorci i Raška zemlja Rascija.
        
         ŽENSKI LIKOVI
  Osim već pomenutih motiva, neizostavno je naglasiti da ženski likovi zauzimaju posebno mjesto u Sijarićevom
djelu. One svjedoče o mjestu i ulozi žene u patrijarhalnoj sredini u vrijeme velikih historijskih previranja na našim prostorima.
Sve ,, Sijarićeve“ žene su  kao potka bez koje se ne može zamisliti nijedno tkanje, dobile različite uloge
 u njegovim pričama, smještene su u različite sredine i čine lepezu od onih grubih, potčinjenih, zarobljenih i obeščašćenih  pa do onih namirisanih,bijelih, u šuštavoj svili i kadifi, od moralnih i nepokolebljivih do nevjernica
 i preljubnica. Potresna je slika zarobljenih i obeščašćenih djevojaka u romanu Raška zemlja Rascija,
u kojoj prepoznajemo vrijeme koje je Sijarić opisao, a da se ovdje još ni slutilo nije:

,,To je da se skameniš, šta čovjek može da vidi kad se zarati...One su djevojke jadne sirotice.Ako oca imaju, više
 ga nemaju, ako majku imaju više je nemaju i još su ovdje kod nas muškaraca, i gole...Činilo se da su tu samo
 svojim tijelima a bez duše; od njih kao da su ostale samo njihove sjenke, tu po travi. Nijesu više bile ni djevojke,
 ni ženska bića nego kao razrušen dućan u kojem se šareni tek pokoje puce....'' ( Raška zemlja Rascija, str.162)   
Zanimljive su i priče o Todori, Jagliki, udovici, hodžinici, Nurovoj ženi za koju pisac kaže: ,,Samo je jedna tuga
 na zemlji: ona kad se izjutra mlada žena izvlači iz postelje u kojoj je noć provela sa starcem.''
         Ženski likovi isprepleteni su sa istorijskom tematikom, one su te koje su iz pozadine određivale tokove
 životnih priča na ovim prostorima.
   
    ISTORIJSKI MOTIVI
   Istorijski motivi  u Sijarićevim romanima  razlog su više za ponovno iščitavanje  i sklapanje mozaika sa djelima 
slične tematike drugih pisaca kao što su Seobe, Miloša Crnjanskog, neki od romana Mirjane Đurić Habjanović, 
Ive Andrića, Bore Stankovića,Meše Selimovića. Prosto je nevjerovatno kako se od svih tih djela složi jedna slika 
Balkana sa tragedijom naroda koji ga naseljavaju, oduvijek ratuju, negiraju se međusobno, protjeruju, mrze,vole,
miješaju, bez pobjednika i pobijeđenih, umiru, a Bosna, Sandžak ...Raška, ostaju, žive . Žive, između ostalog i u
 djelu Ćamila Sijarića.
     ,,Sa vašom odivom Oliverom, kćerkom kneza Lazara a ženom cara Bajazita došla je rakija na turski dvor.
Zao miraz vaše odive. Njen brat Vuk pijan se valjao po odajama svoga zeta cara Bajazita; Jedrene su strahovale, telali
 su izvikivali da se narod sklanja kad se, pijan, Vuk otisne niz čaršiju, sa sabljom u rukama, sa kaftanom na leđima,
 sa čelenkom na glavi – kad stane na dvoboj da izaziva cijele Jedrene. Niko mu nije izlazio, bojeći se da nije i
 suviše pijan, jer tada je strašan. 
     Poslije je došla vaša druga odiva na dvor. Bila je to Mara, kćerka vašeg despota Đurđa, žena cara Murata
 Drugog, i ona sa mirazom – sa rakijom !''

 EPSKO , DRAMSKO I LIRSKO U SIJARIĆEVOM DJELU
  Sijarić se u svojim pričama  majstorski poigravao kombiniranjem epskog, lirskog i dramskog. Neka od njegovih 
djela su zahvaljujući tome ekranizovana, a većina priča su prave ,,male drame'' koje bi uz neznatan napor mogle scenski da se postave i približe široj publici.
Jedna od takvih priča je Gdje su ona prava vrata o vojniku Šemsi
 Bajriću i njegovoj ljubavi prema  Sarajki djevojci, o njegovom umijeću pričanja kojim i žednog preko vode
 prevodi. Taj ,,žedni ''  je djevojka Hajra.                                         
Jedan dio te priče,donekle dramski uobličen, još jednom potvrđuje kako je u Sijarićevom djelu prisutna
magija pripovijedanja zasnovana na nevjerovatnim dramskim sukobima, nadahnuta izvornim životnim 
situacijama.

                     GDJE SU ONA PRAVA VRATA
 ,,  Carski vojnik, nizam Šemso Bajrić, zaljubi se u djevojku Hajriju iz mahale Bistrik na lijevoj obali Miljacke  i izgubi pamet.
Njegovim drugovima,vojnicima kao i on, nije bilo žao što  je Šemso izgubio pamet; govorili su da jedan seljak iz  Korita - iz najgoreg sela na svijetu,
u kojem po svu noć urlaju vuci i motaju se hajduci, u kojem se ne večera ako se ruča jer se nema šta,
u kojem ljudi konopcima biju žene i ne razlikuju se od volova a djeca od teladi- da jedan Šemso,
 iz takvog sela Korita između Akova i Sjenice, iz planine i divljine, nije ni imao pameti pa je nije mogao ni izgubiti, i nisu ga žalili...

  Nisu ga razumjeli...Nije ni on sam sebe razumio: bio se zapalio od ljubavi i sav gorio...Stajao je uveče u sokaku s ove strane  džama.A ona je stajala u sobi, s one strane džama.A da bi se još više jedno drugom primakli ona bi, polako da se ne čuje, odškrinula prozor.A tada, kad bi ga odškrinula vojnik iz divljeg sela Korita, nizam Šemso, izgubio bi i srce, koje je imao, a i pamet, koju nije imao, i ostajale mu samo riječi –hiljadu riječi iz jedne glave. Umio je da joj priča...Da joj veze...Da djevojci gradi zlatne dvore u koje će je, ako ona hoće, uvesti čim ga puste iz vojske...
  Rekao joj je da su  ta Korita jedna velika varoš, malo veća ili manja od Sarajeva i da se nalaze između Akova i Sjenice...
-Kad bi se ti obrela u Stambolu, pa na sokaku srela čovjeka i pitala ga koje su varoši najveće on bi ti nabrojao dvije-tri a četvrta bi bila Korita; ne znam bi li Sarajevo pomenuo...Kod nas dolaze iz Stambola te  se žene, a ne vjerujem da neko kod vas dolazi da se oženi.Naše su djevojke najljepše, one su tanke, tanke, a visoke, ruke i noge su im bijele, lijepe, a oči kakve hoćeš; crne, zelene, i drukčije; imali smo jednu djevojku sa jednim okom, sa lijevim, a da je imala i drugo za cara bi se mogla udati...
- A gdje živiš, jadan? Imaš li kuću u tim Koritima ?
- Gdje živim...! Kako bih ovoliki porastao kad ne bih imao gdje da živim.I rodio sam se, i porastao, živim na vrh čardaka.Nesrećan sam zbog tog mog čardaka! Na tri je kata! A ja sam na najvišem.Pa mi se mučno peti uz toliko katova...Kad sam gore, na čardaku, ja sjednem i gledam Korita. Što bi za tebe bilo lijepo da sjedneš gore i da gledaš: hodaš po sobi u papučama a kad se nahodaš, sjedneš te gledaš Korita, a ona puna dućana, u dućanima o čivijama sve vise šareni đerdani i sve noću po sokacima sijaju fenjeri i oči da izgubiš gledajući ovamo i onamo; blago onoj djevojci što nije imala jedno oko pa nije mnogo vidjela, mi sa dva oslijepićemo od gledanja šarenih  Korita... Odškrini malo više taj pendžer.Kod nas u Koritima djevojke sasvim otvore prozor i momku pruže obadvije ruke da ih drži u svojima i pokraj srca; kod nas je to dobro od djevojaka a kod vas ne valja; kad te odvedem u Korita vidjet ćeš šta tamo djevojke rade.
-A što da me vodiš?
-Da mi šetaš po čardaku, sve u papučama, sve iz jedne sobe u drugu; zapalio bih ga kad te ne bih odveo u moj čardak.
- Šteta ti je da zapališ čardak!
- Zapalio bih ga cijelog! Sva tri kata. Poslije bih otišao u Stambol i ne bih se vraćao!
- U Stambol, diko,a jesi l' bio u Stambolu?
- Šetao po njemu kao po Koritima .Da me sudbina nije dovela tebi i oženio bih se iz Stambola.Ali mi sudbina odredila da se oženim iz Sarajeva.

- Kojom ti je odredila da se oženiš iz Sarajeva?
- Ne znam ,tebi ne nalazim greške, sem što taj džam ne otvoriš no me mučiš...
    Hajra je povjerovala u sve Šemsine priče, povjerovala mu je i u čardak, i u drvo, i u ptice, i u vodu, mnogo joj se sviđalo što umije da priča.
-     Hajde da te vodim!
-      Ne smijem, daleko je.
 -      Ne boj se, vodiću te sve po noći.Odvešće tebe tvoj hajduk sve kroz goru zelenu; s brijega ćeš se okrenuti da još jednom vidiš Sarajevo a poslije ćeš gledati Korita.
 Blago sunce kupalo je crne borove šume oko sela, odbijalo se od golog bijelog kamenja i treperilo...
Od šume, pa tamo dalje niz kamenjar, počinjale su male, za zemlju prikrpljene kućice od drveta na kojima su se crnili krovovi od borove kore; da ti krovovi nisu bili crni, selo ne bi izgledalo tužno.
-    Vidiš li one kuće...?
-    Vidim.Što su male!
-    Male su zato da ih vjetar ne odnese, digne vjetar po cijelu kuću i odnese je.Pa ljudi trče da stignu svoju kuću ali je vjetar brži.
-    Koliko imamo do tvojih Korita ?
-    Jaši konja i ne pitaj.
-    Nemoj me provoditi kroz ovakva sela, mene je strah; ja ovo nisam vidjela, ja sam gledala Sarajevo, ja ću da zažmurim.
-    Neću te više ni kroz jedno provesti.A ovo je selo lijepo,meni je ovo selo najljepše.Svaka je srećna koja se uda u ovo selo.
-    Ja ne mogu da ga gledam.
-    A ja ga gledam otkad sam se rodio. I gledaću ga dok  ne umrem.I ti sa mnom.
-    Koliko imamo do Korita?
-Do onih Korita sa šarenim dućanima o kojim sam ti pričao nećemo nikad stići. Ni do onog mog čardaka od tri kata; imao je tri kata kad sam ti u Sarajevu pričao pod prozorom, a sad nema nijednog. Nećemo stići ni do onog drveta što na njemu ptice pjevaju...Moja sestro, da te tako zovnem i da ti više ne lažem, ovo su ti ona moja Korita! A ona kuća što je na kraju vidiš- ona ti je onaj moj čardak! Došli smo u moja Korita! Vidiš da u njima nema dućana ; što će ti dućani, ja sam ti dućan.Ja tvoj dućan, ti moj dućan. Ne treba ti ništa drugo da gledaš sem mene.Ti mene i ja tebe. Da se gledamo dok smo živi.
-    Pa ti si mi lagao...
-    Kod nas se nijedan momak ne bi oženio kad ne bi djevojku lagao.Neću te više lagati, ne treba mi da te lažem kad sam te doveo u Korita, niko od nas ne laže kad se oženi. Što da se laže svoju ženu, lagao je kad je bio momak a ona djevojka ,ne treba mu više.  
( Tekst je dio izlaganja sa obilježavanja stogodišnjice rođenja Ćamila Sijarića koje je održano u julu 
2013. godine u Brčkom)

  SAŽETAK

Ćamil Sijarić je pisac čije se pisanje zasniva na mitovima i legendama koje on oživljava i u svojim 
,, svevremenskim'' pričama upoznaje sa običnim ljudskim sudbinama i nevjerovatnim životnim 
situacijama . Piše o stalnoj čovjekovoj borbi sa samim sobom, o odnosu muškarca i žene, o čovjeku i prirodi
iz koje je iznikao i za koju je iskonski vezan. Romani nastali na istorijskoj osnovi upoznaju nas sa tragičnim
a ponekad i komičnim pričama balkanskog čovjeka raspolućenog između Istoka i Zapada; između vjere i 
nevjere; između Turaka i Austrijanaca i mnogih drugih repera udarenih davno na granicama ovog prostora.
   U svom obimnom književnom djelu obuhvatio je široku lepezu tema, motiva i formi, sa, ponekad 
neujednačenom snagom izraza, ali uvijek sa zadivljujućim smislom za pričanje.O smislu tog pričanja je rekao:
,,...Na ovome svijetu najvažnije je da imamo jedan drugom nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo
Što živi nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali...''   
       Sijarić ne bi imao razloga za kajanje. On je pričao...

Summary

Camil Sijaric is a writer whose writing is based upon myths and legends which he revives, and with his “stories for all times” he introduces us with ordinary human destinies and incredible life situations. He writes about man’s constant struggle with himself, about relationship between man and woman, and about man and nature from which he was born, and with which he retains fundamental relationship. Novels created on historical basis introduce us with tragic and sometimes comic stories about “Balkan man” divided between East and West; between faith and unfaithfulness; between Turks and Austrians and between many other markers founded long time ago on the boundaries of this space. 
In his vast literal work he embraced an array of themes, motives and forms with sometimes nonequivalent force of expressions, but always with astonishing sense for narration. Talking about a sense of this narration he said: “…On this world the most important thing for us is to always have something to say to each other. If we could regret when we were dead for the things we hadn’t done while we were alive, it would be for the reasons of not saying anything to each other.”
Sijaric wouldn’t have reason for regret. He speaks and talks to us through his narrating…

Podaci o autoru:
Melika Pašalić, profesorica bosanskog jezika i književnosti,
JU Ekonomska škola, Brčko
Adresa: Kučukalića 14, 76100 Brčko Dstrikt BiH
Telefon: 062-888-597; e-mail: [email protected]